Ono što razlikuje MedILSov projekt "Biologija starenja i bolesti povezanih sa starenjem" od ostalih istraživačkih projekata o starenju i bolestima jeste naše opredjeljenje za pronalaženje osnovnog uzroka starenja i bolesti povezanih sa starenjem, umjesto da se kladimo na neke od bezbrojnih posljedica starenja. Starosne bolesti posljedica su starenja, najviše nas zanimaju jer čine 90% smrtnosti u europskim zemljama. Budući da su svi podložni starenju, starenje ne može biti bolest, ali je stanje koje uzrokuje sve starosne bolesti kao što su maligne, degenerativne (npr. kardiovaskularne i neurodegenerativne bolesti), kao i zarazne, parazitske i mnoge autoimune bolesti (npr. reumatoidni artritis) uzrokovane starosnim slabljenjem imunološkog sustava.
Epidemiologija sugerira da starenje i sve bolesti povezane sa starenjem jer im, poput smrti, učestalost raste s 5-om potencijom proživljenog vremena (što znači da udvostručenje životne dobi povećava rizik oko 32 puta), mogu imati zajednički uzrok. Znanstvenici MedILS-a ustanovili su da je najvjerojatniji uzrok starenja i dobnim bolestima oksidacijsko oštećenje sastojaka proteoma, za koje je poznato (još od pionirskih studija Earla Stadtmana) da se s godinama eksponencijalno povećava. Nadalje, naši rezultati sugeriraju da predispozicija za određenu starosnu bolest može biti predmet dijagnoze, čak i predvidljivo, identificiranjem mutacijskih polimorfizama koji senzibiliziraju dani protein na oksidativno oštećenje.
Ovaj koncept (i) predviđa reverzibilnost starenja i bolesti kao što je nedavno dokazano u pokusima „heterokronične parabioze“ s miševima i (ii) nudi strategije za prevenciju, ublažavanje i izlječenje degenerativnih bolesti djelujući na njihov uzrok.
Drugi koncept nazvan stanična parabioza koristan je za razumijevanje temelja dugog latentnog razdoblja (nekoliko desetljeća) u nastanku degenerativnih i malignih bolesti povezanih sa starenjem. Stanična prabioza može suzbiti manifestaciju (fenotip) započete bolesti, pa čak i eliminirati manifestiranu bolest, „prometom“ molekula i organela između susjednih stanica. Kronična upala uništava stanično-staničnu komunikaciju i dovodi do aktivacije „uspavane“ latentne bolesti. Stoga prikladni protuupalni tretmani mogu zadržati bolesti u kronično uspavanom stanju.

Predviđene primjene na zdravlje i dugovječnost.
Prvo područje primjene je dijagnostičke vrste. Temelji se na (i) kvantitativnim procjenama stupnja globalne proteomske oksidativne štete koja korelira (vjerojatno uzročno) s biološkom dobi osobe i (ii) identifikaciji (a) određenih proteina koji su više oksidativno oštećeni u testirane osobe nego u općoj populaciji iste dobi – to je vrsta identifikacije najslabije karike koja će se s godinama očitovati kao posebna patologija.
Drugo područje primjene je prevencija, ublažavanje (atenuacija) i izlječenje bolesti jednim te istim tretmanom. Naš se koncept oslanja na identifikaciju uzroka dobnih bolesti i predispozicije bolestima što dovodi do dva pristupa koja mogu djelovati kako bi spriječili, umanjili i izliječili takve bolesti, a time postigli i zdravu, produktivnu dugovječnost.
Jedan je pristup "generički" koristeći uravnoteženu mješavinu učinkovitih antioksidansa, poput onih prisutnih u robusnim organizmima (Deinococcus, Arthrobacter, Bdelloidni rotiferi i robusne biljke poput ruže Jerrico), što bi moglo održati razinu oksidativnog oštećenja proteoma na niskom nivou u mladoj dobi.
Drugi preventivno-terapijski pristup specifičan je ciljanjem putem (odabrane ili dizajnirano sintetizirane) zaštitne molekule (zaštitni kemijski šaperon) na protein relevantan za bolest a koji je senzibiliziran na oštećenje polimorfizmom, tj. mutacijom.
Prvi terapijski pristup usmjeren je na prevenciju starenja i bolesti. Drugi bi trebao posebno zaštititi od pojave genetski predisponiranih bolesti, kao i izliječiti bolest uklanjanjem većine ili svih posljedica zbog prometa proteina između susjednih stanica. Treći pristup - stanična parabioza - može držati bolesti u uspavanom / latentnom stanju ili čak obrnuti već manifestiranu bolest.
Kritički komentar: Podvojenost između uspješnog liječenja zarazne bolesti antibioticima i neuspješne terapije degenerativnih bolesti može se lako razumjeti. Antibiotici ciljaju poznati uzročnik zarazne bolesti (mikrob) te ga mogu izliječiti u kratkom vremenu. Stoga je "ciljanje lijekova" postalo moderan farmaceutski pristup. Međutim, budući da je osnovni uzrok dobnih bolesti nepoznat, ne može se učinkovito ciljati. U nedostatku relevantnih znanja, napravljeni su novi "pametni lijekovi" koji ciljaju neke posebne, ali proizvoljne (slučajnim promatranjem) molekularne posljedice bolesti, obično rezultira sekundarnim učinkom. Ne očekuje se da će ciljanje takvih slučajno odabranih meta (biomarkera), ili posljedica bolesti, dovesti do izlječenja. Takvi „lijekovi“ ne služe pacijentima i javnom zdravstvu, već osiromašuju i pacijenate i javne zdravstvene fondove.
Vjerujemo da je poboljšavanje kvalitete staničnih proteoma biološkim pomlađivanjem najsigurniji način ublažavanja dobnih bolesti jer su one uvijek uzrokovane neadekvatnom aktivnošću proteina.